Tragom pisane baštine BiH

„Tragom pisane baštine Bosne i Hercegovine“ je praktični dio mog magistarskog rada iz bibliotekarstva pod nazivom „Primjena novih tehnologija u rekonstrukciji kulturne baštine i identiteta Bosne i Hercegovine.“ (Filozofski fakultet u Sarajevu).


07.12.2014.

Bogumili i pisana tradicija u BiH

Naše bogumilstvo više je simpatiziralo s etikom novog evanđelja nego sa dogmama papinstva, spram kojih se određuje sa izrazitom idiosinkrazijom, koja kasnije na temelju iskustva raste iz nesumnjive antipatije u svijesnu i dosljednu, politički organiziranu mržnju. Reformatorska u oba smjera, spram maloazijske šizme i papinstva podjednako, naša bogumilska ideologija ostala je u svojim negacijama dosljedna do svoje propasti. Smatrajući monoteizma monopolom papinstva, ovi naši laici, krivovjerni u antiklerikalnom smislu, koji su poricali grčku i latinsku crkvenu hijerarhiju po svom praslovjenskom duhu u ime evanđeoske socijalne ravnopravnosti, čitali su evanđelje vlastitim jezikom i na svoj vlastiti način. Ne vjerujući, da je bog mogao stvoriti Papu, koji kao destruktivna i satanska sila djeluje po principu zla, oni su rimskog biskupa smatrali đavolskim simbolom negacije onoga bratstva i one ljubavi kakvu je (po njihovom mišljenju) propovijedao Novi zavjet.“

Krleža, Miroslav. Krleža o religiji. Sarajevo : Oslobođenje, 1982. Str. 120

Upravo, svi ovi razbacani pisani fragmenti iz mračnog srednjeg vijeka potvrđuju da je u Bosni i Hercegovini postojala razvijena pisana tradicija, da su staroslavensku ćirilicu prilagodili svojim potrebama i oformili vlastito pismo – bosančicu, ko da su znali da će ona biti jedini dokaz da je neki rukopis nastao na tlu Bosne i u duhu Crkve bosanske. I da su naši preci pisali evanđelja na narodnom jezikom mnogo prije pojave Lutera, te da su obični ljudi i pisali i čitali kako je istakao zagrebački kanonik Franjo Rački:

Rački, citirajući latinske izvore, navodi da su vjernici Crkve bosanske, koje on redovno naziva patarenima, “bili pismeni i to ne samo muškarci koji su se bavili zanatima, vršeći često dužnost “učitelja”, nego su i žene bile pismene, a bavile su se ručnim radovima i odgajivanjem omladine. Rački nadalje citira riječi nekog vjernika Crkve bosanske koji kaže da sveštenici katoličke crkve “hoće sami da budu učitelji, a kod nas uče i ljudi i žene; jedan učenik poučava drugog sedam dana. Kod njih je rijedak učitelj koji zna napamet tri glave iz Novog zavjeta, a kod nas je rijedak čovjek ili žena koja ne zna napamet, i to na narodnom jeziku (vulgariter) cio Novi zavjet.” Citirajući latinske izvore Rački dalje kaže o vjernicima Crkve bosanske: “Ima njihovih učitelja koji su krojači.” upravo za ovaj primjer nalazimo analogiju mnogo kasnije u XIX vijeku, i to kod pravoslavnih i katolika. Govori se o pojedinim zanatlijama, upravo o krojačima, kako su na ćepencima svojih zanatskih radnji okupljali nepismene i učili ih da čitaju i pišu. Prije okupacije Bosne i Hercegovine kod Srba se pominju, kao učitelji, zanatlije terzije i abadžije (krojači), a kod Hrvata ćurčije i tufekčije (krznari i puškari).“

Bogićević, Vojislav. Pismenost u Bosni i Hercegovini : od pojave slovenske pismenosti u IX v. do kraja austrougarske vladavine u Bosni i Hercegovini 1918. godine. Sarajevo : Veselin Masleša, 1975. Str. 61-62

Tragom pisane baštine BiH
<< 12/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
28293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
10570

Powered by Blogger.ba