Bilino polje, april, 1203. godine

Pred opasnošću od križarskog rata, lukavi i oprezni Kulin odmah

je pokazao volju da u pogledu vjere prihvati sve prihvati sve

što od njega traži rimska kurija. U pismu rimskoj kuriji pravdao

se da nije znao razlikovati heretike od katolika, te da je

spreman primiti svaku pouku, pa u tom smislu moli papu da

pošalje u Bosnu svog izaslanika, koji će njega i njegove ljude

ispitati i uputiti u stvarima vjere. Papa je prihvatio njegov

zahtjev i poslao u Bosnu čovjeka svog posebnog povjerenja,

vlastitog dvorskog kapelana, već spominjanog Ivana de

Kazamarisa. ...

Papin izaslanik, u pratnji dzbrovačkog arhiđakona Marina,

stigao je u Bosnu početkom aprila 1203. godine. Odmah je na

Bilinom polju, „pored rijeke“ (na području Zenice) održao sabor

sa „starješinama krstjana“, banom Kulinom, njegovim

časnicima i narodom. Ispitivanjem „krstjanskih“ starješina

ustanovio je da su njihovi vjerski pogledi i obredna praksa u

bitnim pitanjima suprotni učenju katoličke crkve i općenito

kršćanstva kao religije. Zato je zatražio od starješina da se

odreknu bitnih tačaka svog učenja. Oni su na to odmah pristali,

pa su 8.IV 1203. potpisali akt o odbacivanju (abjuraciji) svog

heretičkog učenja i prakse. Pored prisutnih starješina bosanskih

krstjana, akt je potpisao i sam ban Kulin te, kao svjedok,

dubrovački arhiđakon Marin..............

Pismom datiranim u Ugarskoj 10.vi.1203. Kazamaris je

izvijestio papu da je obavio posao sa „bivšim patarenima“ u

Bosni. U stvarnosti, čin odricanja pokazao se samo kao Kulinov

taktički potez, povučen u samoodbrani da bi se izbjegla

opasnost krstaškog rata. Sabor u Bilinu polju, sa svim

događajima koji su mu potom slijedili, pokazao je da su

bosanski krstjani bili u stanju da se na različite načine odupru

svakoj vrsti spoljnog pritiska.

Imamović, Mustafa. Historija Bošnjaka. Sarajevo . Bošnjačka

zajednica kulture Preporod, 1998. Str. 34-35

Vidi: Pripkovićevo evanđelje

Tragom pisane baštine BiH